| Chapter 10 |
1 |
Kad mi je duši život omrznuo, nek' mi tužaljka poteče slobodno, zborit ću u gorčini duše svoje.
|
2 |
Reću ću Bogu: Nemoj me osudit! Kaži mi zašto se na me obaraš.
|
3 |
TÓa što od toga imaš da me tlačiš, da djelo ruku svojih zabacuješ, da pomažeš namjerama opakih?
|
4 |
Jesu li u tebe oči tjelesne? Zar ti vidiš kao što čovjek vidi?
|
5 |
Zar su ti dani k'o dani smrtnika a kao ljudski vijek tvoje godine?
|
6 |
Zbog čega krivnju moju istražuješ i grijehe moje hoćeš razotkriti,
|
7 |
kad znadeš dobro da sam nedužan, da ruci tvojoj izmaknut ne mogu?
|
8 |
Tvoje me ruke sazdaše, stvoriše, zašto da me sada opet raščiniš!
|
9 |
Sjeti se, k'o glinu si me sazdao i u prah ćeš me ponovo vratiti.
|
10 |
Nisi li mene k'o mlijeko ulio i učinio da se k'o sir zgrušam?
|
11 |
Kožom si me i mesom odjenuo, kostima si me spleo i žilama.
|
12 |
S milošću si mi život darovao, brižljivo si nad mojim bdio dahom.
|
13 |
Al' u svom srcu ovo si sakrio, znam da je tvoja to bila namjera:
|
14 |
da paziš budno hoću li zgriješiti i da mi grijeh ne prođe nekažnjeno.
|
15 |
Ako sam grešan, onda teško meni, ako li sam prav, glavu ne smijem dići - shrvan sramotom, nesrećom napojen!
|
16 |
Ispravim li se, k'o lav me nagoniš, snagu svoju okušavaš na meni,
|
17 |
optužbe nove na mene podižeš, jarošću većom na mene usplamtiš i sa svježim se četama obaraš.
|
18 |
Iz utrobe što si me izvukao? O, što ne umrijeh: vidjeli me ne bi,
|
19 |
bio bih k'o da me ni bilo nije, iz utrobe u grob bi me stavili.
|
20 |
Mog su života dani tako kratki! Pusti me da se još malo veselim
|
21 |
prije nego ću na put bez povratka, u zemlju tame, zemlju sjene smrtne,
|
22 |
u zemlju tmine guste i meteža, gdje je svjetlost slična noći najcrnjoj."
|