| Chapter 5 |
1 |
Spomeni se, Jahve, što nas je snašlo, pogledaj, vidi sramotu našu!
|
2 |
Baština naša pade u ruke strancima, domovi naši pripadoše tuđincima.
|
3 |
Siročad smo: oca nemamo, majke su nam kao udovice.
|
4 |
Vodu što pijemo plaćamo novcem, i za drvo valja nam platiti.
|
5 |
Jaram nam je o vratu, gone nas, iscrpljeni smo, ne daju nam predahnuti.
|
6 |
Pružamo ruke k Egiptu i Asiriji da se kruha nasitimo.
|
7 |
Oci naši zgriješiše i više ih nema, a mi nosimo krivice njihove.
|
8 |
Robovi nama zapovijedaju, a nitko da nas izbavi iz ruku njihovih.
|
9 |
Kruh svoj donosimo izlažući život maču u pustinji.
|
10 |
Koža nam gori kao peć užarena, ognjicom od plamena gladi.
|
11 |
Oskvrnuli su žene na Sionu i djevice u gradovima judejskim.
|
12 |
Svojim su rukama vješali knezove, ni lica staračka nisu poštivali.
|
13 |
Mladići su nosili žrvnjeve, djeca padala pod bremenom drva.
|
14 |
Starci su ostavili vrata, mladići više ne sviraju na lirama.
|
15 |
Radosti nesta iz naših srdaca, naš ples se pretvori u tugovanje.
|
16 |
Pao je vijenac s naše glave, jao nama što zgriješismo!
|
17 |
Evo zašto nam srce boluje, evo zašto nam oči se zastiru:
|
18 |
zato što Gora sionska opustje i po njoj se šuljaju šakali.
|
19 |
Ali ti, Jahve, ostaješ zauvijek, tvoj je prijesto od koljena do koljena.
|
20 |
Zašto da nas zaboraviš zauvijek, da nas ostaviš za mnoge dane?
|
21 |
Vrati nas k sebi, Jahve, obratit ćemo se, obnovi dane naše kao što nekoć bijahu.
|
22 |
Il' nas hoćeš sasvim zabaciti i na nas se beskrajno srditi?
|