Chapter 4

   I poče opet poučavati uz more. I zgrnu se k njemu silan svijet te on uđe u lađu i sjede na moru, a sve ono mnoštvo bijaše uz more, na kopnu.  

  Poučavao ih je u prispodobama mnogočemu. Govorio im u pouci:  

  "Poslušajte! Gle, iziđe sijač sijati.  

  I dok je sijao, poneko zrno pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga.  

  Neko opet pade na kamenito tlo gdje nemaše dosta zemlje. Odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje.  

  Ali kad ogranu sunce, izgorje; i jer nemaše korijenja, osuši se.  

  Neko opet pade u trnje i trnje uzraste i uguši ga te ploda ne donese.  

  Neko napokon pade u dobru zemlju i dade plod, razraste se i razmnoži, te donese: jedno tridesetostruko, jedno šezdesetostruko, jedno stostruko."  

  I doda: "Tko ima uši da čuje, neka čuje!"  

  Kad bijaše nasamo, oni oko njega zajedno s dvanaestoricom pitahu ga o prispodobama.  

  I govoraše im: "Vama je dano otajstvo kraljevstva Božjega, a onima vani sve biva u prispodobama:  

  da gledaju, gledaju - i ne vide, slušaju, slušaju - i ne razumiju, da se ne obrate pa da im se otpusti."  

  I kaže im: "Zar ne znate tu prispodobu? Kako ćete onda razumjeti prispodobe uopće?  

  Sijač sije Riječ.  

  Oni uz put, gdje je Riječ posijana, jesu oni kojima, netom čuju, odmah dolazi Sotona i odnosi Riječ u njih posijanu.  

  Zasijani na tlo kamenito jesu oni koji kad čuju Riječ, odmah je s radošću prime,  

  ali nemaju u sebi korijena, nego su nestalni: kad nastane nevolja ili progonstvo zbog Riječi, odmah se sablazne.  

  A drugi su oni u trnje zasijani. To su oni koji poslušaju Riječ,  

  ali nadošle brige vremenite, zavodljivost bogatstva i ostale požude uguše Riječ te ona ostane bez ploda.  

  A zasijani na dobru zemlju jesu oni koji čuju i prime Riječ te urode: tridesetostruko, šezdesetostruko, stostruko.  

  I govoraše im: "Unosi li se svjetiljka da se pod posudu stavi ili pod postelju? Zar ne da se stavi na svijećnjak?  

  Ta ništa nije zastrto, osim zato da se očituje; i ništa skriveno, osim zato da dođe na vidjelo!  

  Ima li tko uši da čuje, neka čuje."  

  I govoraše im: "Pazite što slušate. Mjerom kojom mjerite mjerit će vam se. I nadodat će vam se.  

  Doista, onomu tko ima dat će se, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima."  

  I govoraše im: "Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju.  

  Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste - sam ne zna kako;  

  zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu.  

  A čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve."  

  I govoraše: "Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo?  

  Kao kad se gorušičino zrno posije u zemlju. Manje od svega sjemenja na zemlji,  

  jednoć posijano, naraste i postane veće od svega povrća pa potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske."  

  Mnogim takvim prispodobama navješćivaše im Riječ, kako već mogahu slušati.  

  Bez prispodobe im ne govoraše, a nasamo bi svojim učenicima sve razjašnjavao.  

  Uvečer istoga dana kaže im: "Prijeđimo prijeko!"  

  Oni otpuste mnoštvo i povezu Isusa kako već bijaše u lađi. A pratile su ga i druge lađe.  

  Najednom nasta žestoka oluja, na lađu navale valovi te su je već gotovo napunili.  

  A on na krmi spavaše na uzglavku. Probude ga i kažu mu: "Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?"  

  On se probudi, zaprijeti vjetru i reče moru: "Utihni! Umukni!" I smiri se vjetar i nasta velika utiha.  

  Tada im reče: "Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?"  

  Oni se silno prestrašiše pa se zapitkivahu: "Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?"